KIKINDA- Po vodu i veru! Veliki broj vernika i ove godine okupio se kod crkvice na Vodicama, kako bi obeležili Ognjenu Mariju.
Već tradicionalno, najveća gužva bila je kod česme. U balonima i flašama ljudu točili vodu za koji se veruje da je lekovita i da pomaže samo onima koji su istinski iskreni u svojoj veri.
Branka Marčeta je na sveto mesto došla sa ćerkom Marijom. U Kikindu je došla nakon ratnih dešavanja devedesetih iz Sarajeva, a veliki praznik Ognjenu Mariju obeležava kao i sva ostale važne datume iz crkvenog kalendara:
– Rasla sam u verskom duhu, iako to nije bilo karakteristično u vreme mog odrastanja. Ipak, deca mi se zovu Jovan i Marija, što znači da je nešto duboko ukorenjeno. Vera je sve u životu, vera i samopouzdanje- jasna je Branka.
Za crkvu na Vodicama vezuje se predanje da je izvor lekovite vode otkrio pastir, koji je se zatekao na tom mestu i umio se vodom sa izvora, a imao je rane na telu i nogama. Kako legenda kaže, nakon što je prenoćio na ovom mestu, rane su nestale. Ovo predanje važno je za vernike, koji često pohode ovo mesto, naročito na praznik Ognjene Marije:
– Odlazi se u crkvu, uzima se voda na ovom mestu koje je svetinja na svetinjama. Priča o lekovitosti voe prenosi se s kolena na koleno. Ovde nekada nije bilo crkve, bila je bara. Čovek je zalečio nogu od te vode, prema pričama. Voda pomaže, ali onima koji su stvarno verujući- priča Ljubomir Dalmacija, koji više decenija posećuje crkvu na Vodicama.
Kumovi slave ove godine su Klaudija i Slobodan Vujović. Duga je tradicija u Kikindi da se verni narod iz grada i okolnih mesta okuplja na Ognjenu Mariju na ovom svetom mestu i zbog njenog velikog značaja. Ona je bila svetinja kako za verujuće ljude, tako i za one neutvrđene u veri, jer svojim prisustvom i korištenjem vode sa ovog izvora, ljudi su doživljavali razna isceljenja, koja su sveštenici nekada beleželi, nekada pamtili:
– Najviše smo se oslanjali na lična iskustva, da svaki čovek na svoj način doživi blagodet Božiju i slavu Svete mučenice Marine. Svetinja datira od kraja 19. veka, najpre napravljena kao mala letara, a kasnije su građani bogomolja, kuća za domare koja je nekada korišćena i prostorija u kojoj su ljudi odsedali kako za ovaj, tako i za druge praznike.
Ljudi su nekada imali pravi odnos prema svetinjama, dok ih danas teško održavati ono što je građeno pre 200 godina. Zato moramo pogledati sebi u oči, da bi se ova svetinja ukrasila kako zaslužuje i da bi ovo mesto bilo dovedeno na nivo koji zaslužuje- objasnio je je otac Boban Petrović, starešina hrama Svetih Kozme i Damjana.