učitelj

RUSKO SELO- Dušan Belović iz Ruskog Sela, učitelj u OŠ “Žarko Zrenjanin”, svaki trenutak slobodnog vremena koristi da bude u društvu konja. Malo seosko imanje preuredio je u farmu na kojoj drži tri gizdave kobile. Ljubimice oslovljava istim imenom. Male potiču iz Zobnatice, a u njih se na prvi pogled zaljubila i reporterka portala Gradski.online.

Takva reakcija Dušana nije iznenadila. Ukazuje  da ko jedanput zavoli konje, od njih se više ne odvaja. Dušana su konji osvojili još u ranom detinjstvu. Obećao je sebi da će od prvog zarađenog novca kupiti konja. Tako je i bilo:

– Moja porodica nije imala konje. Leteo sam iz dvorišta na ulicu čim bih začuo topot. Ljubav prema konjima traje četrdesetak godina. Dečaci su obično zaljubljeni u automobile i traktore, a ja sam oduvek u srcu nosio konje- priča ushićeno Dušan dok pokazuje svoje ljubimice. Dve starije kobile spadaju u rasu engleskog polukrvnog konja, dok je najmlađa, dvogodišnja, pretopljena u “polukrvnjaka”:

– Postoje samo dve polukrvne rase konja- engleski i arapski. Iz njih je izvedeno oko 150 podvrsta “polukrvnjaka”. Svaka nacija ima najboljeg konja. Nemci se diče Holštajnom, a Rusi imaju Buđonija. Sve je to na bazi polukrvnog uzgoja. Ja imam tri kobile i za mene su one najbolje- priznaje Dušan. Uzgoj konja podrazumeva dosta rada, truda i, pre svega, puno pažnje i ljubavi. Prema rečima našeg sagovornika, prvobitna namena “polukrvnog “ konja bila je za konjicu:

– Moje kobile nisu za vuču, što se može videti po konstrukciji njihovog tela. Konj je brza i temperamentna životinja. Osnovna razlika među rasama konja je u građi kostura. Kada vidite dugačke noge i vitko telo, jasno je da se radi o konju za trčanje – objašnjava Dušan i dodaje da konji zahtevaju neprekidnu pažnju i negu:

– Velike su maze. Traže timarenje, šetnju i uređivanje kopita što mi postaje sve teže i teže. Konji su veoma brzi. Brži su od srne i lisice. Često ih osedlam, pa satima krstarimo atarom. Jednom prilikom se tokom zimskog perioda spustila gusta magla. Jahali smo kilometrima, a u povratku se nije video ni prst pred okom. Mala me je nepogrešivo dovela do kućnog praga- prisetio se Dušan.