KIKINDA- U okviru prve faze razvojno-istraživačkog projekta pod nazivom „Uticaj roditelja i vaspitača na formiranje tolerancije kod dece predškolskog uzrasta“ koji je odobrio Pokrajinski sekretarijat za visoko obrazovanje i naučnoistraživačku delatnost, a čiji je nosilac Visoka škola strukovnih studija za obrazovanje vaspitača u Kikindi, istraživački tim bavio se ispitivanjem socijalne distance prema pojedinim marginalnim grupama i samoprocenom interkulturalnih kompetencija vaspitača.

Socijalna distanca označava stepen spremnosti pojedinca ili grupe za međudelovanje i međuljudsku komunikaciju s drugim pojedincima ili grupama i operacionalizuje se kao spremnost ispitanika da prihvate ili odbace određene socijalne odnose s pripadnicima ciljne grupe, a kao tehnika se koristi za ispitivanje stavova prema pojedinim manjinskim grupama.

Kako navode dr Jelena Mićević Karanović, autorka i rukovodilac projekta i dr Angela Mesaroš Živkov, direktorka ove visokoškolske ustanove, merenje socijalne distance na uzorku vaspitača i roditelja dece predškolskog uzrasta zasniva se na ideji da različite socijalne relacije podrazumevaju različit nivo emocionalne bliskosti, odnosno udaljenosti.

Samim tim i prihvatanje određene relacije sa nekom apstraktnom osobom, odnosno pripadnikom određene grupe, odraz opšteg stava (predispozicije za pozitivno ili negativno reagovanje) pojedinca prema toj grupi u celini. Kada je u pitanju socijalna distanca prema migrantima, dobijeni rezultati pokazuju da je ona veća kod roditelja nego kod vaspitača; prema Romima postoji socijalna distanca kako se potencijalni, odnosno hipotetski socijalni odnosi približavaju; prema Kinezima ne postoji socijalna distanca i oni su u velikoj meri prihvaćeni kod oba poduzorka odraslih ispitanika.

Dobijeni rezultati, kada je reč o socijalnoj distanci prema osobama sa invaliditetom, ukazuju na to da postoji veća socijalna distanca kada su u pitanju bliski odnosi sa osobama sa invaliditetom, pre svega kada su u pitanju druženja, deljenje istih prostorija, sklapanje braka i stupanje u intimne odnose. Socijalna distanca je znatno manja kod uključivanja osobe sa invaliditetom u radnu organizaciju, u aktivnosti lokalne samouprave, kod življenja u istoj državi i ulici i ako im je potrebno pružiti trenutnu pomoć.

Dalji nalazi ukazuju na to da još uvek postoje barijere, predrasude i veća socijalna distanca prema slepim, gluvim i telesno invalidnim osobama, što se može tumačiti stereotipima, smanjenom interakcijom, kao i strahom od nepoznatog. Kada je reč o samoproceni interkulturalnih kompetencija, rezultati ukazuju da se vaspitači procenjuju interkulturalno kompetentnima, te da su upoznati sa značenjem i sadržajima interkulturalnog vaspitanja i obrazovanja, odnosno sa pojmovima tolerancije, nediskriminacije i drugim srodnim pojmovima.

U praktičnom radu upotrebljavaju saznanja i sadržaje vezane za toleranciju; da su ta saznanja uglavnom stekli na osnovu sopstvenih interesovanja, nezavisno od formalne edukacije; da su tokom formalnog obrazovanja za vaspitača pohađali predavanja, obuke i seminare o interkulturalnosti i toleranciji; da se osećaju osposobljenima i kompetentnima za praktičnu primenu sadržaja o toleranciji.

Ipak, dali su i niz preporuka vezanih za unapređenje rada u vidu uvođenja praktičnih i edukativnih radionica, seminara, stručnih skupova i drugih vidova stručnog usavršavanja na temu tolerancije, a koje bi se praktično implementirale u obavezan vaspitno-obrazovni program u predškolskim ustanovama, što je u skladu sa tim da toleranciji može podučavati samo onaj koji je i sam tolerantan.