BAŠAID- Radmila Felbab (93) iz Bašaida, skoro četvrt veka živi sama, ali je u njenoj kući i u dvorištu sve uredno i čisto, kao u apoteci. Nadživela je oba sina, supruga i dva brata. Društvo joj povremeno prave snaja, unuk i bratanice iz Beograda:

– Ostaviću sve snaji. Tako smo se dogovorili, jer ona vodi brigu o meni. Mučno je kad doživite da sahranite decu. I supruga sam nadživela, a bili smo u braku četiri decenije. Udala sam se u 22. za mog Milorada. Sećam se lepih, ali i manje lepih trenutaka u našem zajedničkom životu. Bilo je svega, ali je i to lepše od samoće u starosti- priznaje baka Radmila i nastavlja:

– Sa drugim sinom porodila sam se na ulici. Sneg je bio do kolena. Oko ponoći, krenemo muž i ja u porodišlte na drugi kraj sela. Stigli smo samo do pola puta. U kući komšije, u koju smo se sklonili, prigrlila sam sina. Potom je muž upregao konje, pa smo u saonicama otišli do porodilišta- setnim glasom pripoveda krepka starica. Smeška se dok primećujemo da sekirom, sigurno, bolje rukuje od tri puta mlađih snaša, pa možda i od drvoseča.

Nakon što je nacepala drva, da joj se nađu u ovim hladnim aprilskim noćima, baka Radmila stoji uspravno kao sveća:

– Sama ti ja, moj sinko, cepam drva, kuvam, radim po  dvorištu i u kući. Povremeno me žiga u levoj ruci. Reuma. I to je sve. Zdravlje me dobro služi. Nikada nisam bila ozbiljnije bolesna. Ni u bolnici nisam bila. Jedino su me mučili zubi. Morala sam da ih popravljam i menjam. Ni korona me nije slomila- smeška se baka Radmila.

Sa skromnom penzijicom pokojnog muža od svega 14.600 dinara, ne žali se da joj nešto nedostaje:

– Uvek sam takva bila. Volju i snagu pronalazila sam u malim stvarima. Život me nije mazio, ali sam uvek nastojala da budem vedra i nasmejana- priznaje ona.