KIKINDA- Književnik Srđan Srdić dobro je poznat književnim krugovima u Srbiji, ali i šire. Na kniževnu scenu nastupio je 2007. godine, kada je i osvojio prvu nagradu za kratku priču na konkursu časopisa „Ulaznica”. Nakon uspešnog romana „Mrtvo polje” iz 2010, potom romana „Satori” objavio je zbirku priča „Espirando” koja je prevedena na nemački jezik. Ona se našla u izboru od najboljih 30 knjiga koje su nezavisni izdavači Nemačke, Austrije i Švajcarske objavili u 2016. godini. Ovih dana, iz štampe izlazi njegov treći roman „Srebrna magla pada”.

U književnim krugovim sloviš za veoma uspešnog književnika današnjice. Osvajao si brojne nagrade, tvoja dela prevođena su na više svetskih jezika. Da li je postoji nešto što nisi uspeo da ostvariš, a imaš veliku želju?

  • Uvek postoje stvari, postoji mnogo toga što nisam pročitao, nisam naučio. Nisam uradio sve što sam zamislio, kada je u pitanju književnost, ne još. Potrebno je vreme, nadam se da ću imati dovoljno vremena za sve. Dobro je što i dalje imam velike želje, to je sjajno.

Kada je reč o pisanju, koje teme te najviše zaokupljuju i možeš li da izdvojiš svoje uzore?

  • Jedina tema je jezik. Načini na koje jezik živi, kako funkcioniše, šta može da se iskaže jezikom. Šta ne može da se iskaže jezikom, posebno to, šta je ono što mora da se prećuti. Koliko ja mogu da dobijem od jezika, šta ja mogu da mu dam. Kolika je moja kontrola nad jezikom, samo to. Ne bih rekao da imam direktne uzore. Ne u ovim godinama. Sigurno je da postoje oni od kojih ću do kraja učiti. Beket, recimo. Flober.

Bavio si se muzikom, čak išao u srednju muzičku školu. Kada si odlučio da ćeš postati pisac?

  • Pisao sam i u srednjoj školi. To je bilo loše. Užasno loše, kao kod većine. Činilo mi se da imam nekakav talenat, ali da ne znam šta bih s njim. Srednja škola mi se vrlo rano smučila. Način na koji se tamo postupalo s muzikom, ono što su želeli da naprave od nas. Bilo je stravično vreme, bio je rat. Nikom nije bilo do muzike, ne istinski. Onda sam odustao. U trećoj godini se pojavila divna žena, Mila Bursać. Predavala nam je književnost. Ona je potvrdila da zaista postoji nekakav talenat, verovala je. Na njen nagovor sam upisao studije književnosti. Tamo sam shvatio da ništa ne znam. Onda sam čitao. Desetak godina sam čitao, bez pisanja. Onda sam ponovo pokušao. I to pokušavanje traje.

Da li si muziku u potpunosti napustio?

  • Naprotiv, ja sam slušalac, možda najstrastveniji slušalac, ne znam šta bih radio da me neko postavi pred dilemu- čitanje ili slušanje. Stvarno ne znam. Moje knjige su pune muzike. To je zbog čežnje, neispunjenih želja u muzici.

Izdao si roman, pa zbirku priča, pa opet roman, pa zbirku priča… Da li je vreme za još jedan roman?

  • Ove nedelje će biti objavljen moj novi, treći roman. Zove se „Srebrna magla pada”. Nisam to radio namerno, nisam pravio nekakav raspored, knjiga priča, pa roman, ne. Tako se desilo. Novi roman je moje najveće dostignuće u književnosti, nešto kao životno delo. Govorim o dosadašnjem životu. Radio sam na njemu gotovo dve godine, neprestano. Teška knjiga, meni beskrajno važna, radio sam je s puno ljubavi, rekao bih da sam prevazišao vlastite limite. Voleo bih da čitaoci, koliko god ih bilo, prepoznaju tu ljubav. Da je čuju. Videćemo, uskoro.

Evidentno je da polaznici tvojih radionica kreativnog pisanja postaju sve zapaženiji na književnoj sceni. Kakav je osećaj biti mentor ljudima koji se kreću ka uspehu i da li si ti, kada si počinjao sa pisanjem, mogao da se osloniš na sličnu pomoć?

  • Ti klinci su pametni i talentovani i bez mene, ja sam samo usputna stanica. Ako su deo književnosti, stići će tamo gde bi trebalo i bez mene. Ako sam im malo pomogao, tim bolje. Bilo je pomoći, naravno. Možda ne slične, ali je bilo. Niko nije sam u ovome.

Možeš li ukratko da prokomentarišeš savremenu književnu scenu?

  • Loše je. Ne možete da tražite književnost od društva čiji školski sistem je mrtav. Danas je čitanje anahronizam, moja generacija će svedoćiti pojavi dominantnog književnog modela koji će stvoriti oni koji ništa ne čitaju. To će se i dalje zvati književnost, ali neće biti ono što mi podrazumevamo pod datom odrednicom. Biće to kraj literature kakvu smo znali, kraj pojma znanja kakav smo znali. Nije to najstrašnija stvar na svetu. Prosto je tako.

Šta je sa realizacijom festivala Kikinda short i koje su mogućnosti za njegovim organizovanjem sledeće godine?

  • Zaista ne znam. Prošle godine sam definitivno otišao. Ne bi trebalo raditi stvari po svaku cenu. Zaista ne znam ništa o tome.