KIKINDA- Mi smo braća, a sigurno bi i Vlad isto postupio da sam se ja našao u njegovoj situaciji. Još dok smo boravili na đačkoj razmeni u Teksasu, zbližili smo se i postali dobri drugovi.

Bratski grleći godinu dana mlađeg Ukrajinca, Vlada Opoljskog, izbeglog iz rodnog grada Vinica, ovako za GRADSKI priča naš sugrađanin Stefan Bikić (18) maturant kikindske Gimnazije “Dušan Vasiljev”. U roditeljskoj kući ovog mladića lepih manira i velikog srca, iz ratom zahvaćene Ukrajine, utočište su pronašli Vladova sestra od tetke Dijana (22) i njena trogogodišnja ćerkica Eva. U Kikindu su stigli pre sedam dana, tako što su kolima po njih, na rumusko- ukrajinsku granicu otišli Stefan i njegov otac:

-Zahvaljujući društvenim mrežama Vlad i ja smo se upoznali. Nešto više od sedam meseci proveli smo u Teksasu, kod našeg domaćina Trejsija na učeničkoj razmeni. On jedinac, baš kao i ja. Nije samo to bilo presudno da u Americi postanemo dobri prijatelji. Još pre odlaska u Teksas, dogovorili smo se da će nas odnos biti bratski. Kad je sredinom februara došlo vreme da pođemo kući, situacija u Ukrajini već je bila rovita. Poručio sam Vladu da će vrata moje kuće za njega i njegovu porodicu uvek biti otvorena.

Na žalost, rat je stigao i u njegov rodni grad, koji ima nešto više oko 300.000 stanovnika, a nalazi se južnije od Kijeva. Vladova majka obratila se mom ocu s molbom da ga primimo. Seli smo u kola i nakon desetočasovne vožnje stigli do rumunsko-ukrajinske granice i mesta Siret.

Sa Vladom je pošla njegova sestra od tetke. Povela je i trogodišnju ćerkicu. Kako Dijana i njena ćerkica prilikom evakuacije iz rodnog grada nisu imale pasoše, morale su da u imigracinom centru dobiju nove isprave. To iščekivanje od nekih petnaest sati je zaista za sve nas bilo dramatično. Otac i ja smo morali da prenoćimo u tom pograničnom mestu.

Trenutak kad sam ugledao i zagrlio Vlada nešto je što se ne zaboravlja. Suze radosnice, ali i tuga. Emocije su se smenjivale. Ocu i meni je pao kamen sa srca kad smo ih smestili u auto i nakon duge vožnje konačno stigli u Kikindu. Ovde su bezbedni. Imaju krov nad glavom i sve što im je potrebno dok se, kako svi očekujemo, rat što pre ne okonča- u dahu je ispričao Stefan.

Poput njegovog brata i Vlad je maturant i uspešan sportista. Bavi se karateom. Objašnjava nam da njegova sestra od tetke ne želi da se fotografiše, ali da je takođe veoma zahvalna porodici Bikić. Vlad priznaje da su sestra i on oduševljeni gostoljubivošću domaćina, ali i Kikinđana:

– Već su dobri ljudi obezbedili odeću i igračke za Dijaninu ćerkicu. Kako smo saznali od Stefana i njegovih roditelja, u Srbiji možemo da provedemo do 90 dana. Verovatno će se to promeniti. Ovde smo sigurni. Sa roditeljima, a pre svega, majkom, u stalnom sam kontaktu. I naš grad se našao na udaru raketa. Da  pre deset godina, Ukrajinci i Rusi su bili bratski narodi. Umešala se politika, a sve to je dovelo do ove situacije. Žao mi je što moj narod pati, ali što je došlo do ovog sukoba- kaže Vlad i ovako opisuje boravak u Americi,  a potom i u Srbiji:

-U Americi sam doživeo svojevrstan kulturni šok, dok me ovde sve podseća na Ukrajinu, a naročito Kikinda. Iako je daleko manja od mog rodnog grada, sve je lepo. Crkve, kuće, stare zgrade…  Od svega, ljudi su najbolji. Hoće da nam pomognu i na tome smo im zahvalni. Moji roditelji su dobro, a svi se nadamo da će se rat što pre okončati. Inače, dok smo bili u Americi, Stefan i ja smo i volontirali. Pomagali smo siromašnim ljudima i beskućnicima- kaže Vlad.