KIKINDA- Marija V. (65) iz Kikinde, penzionisana laborantkinja, već tri godine brine o napuštenim mačkama. Ruinirani deo stambenog bloka Galadska pretvorila je u pravi mali mačji raj.

Umesto bačenog nameštaja, granja, lišća i ko zna čega, ovaj prostor redovno čisti i dva puta dnevno hrani mačke. Čak im je napravila i male kućice da, kako kaže, mogu da se sklone od kiše i snega:

-Najstarija je Cicka. Društvo joj na ovom mestu pravi Žule, Česa, Micko, Maza, Maki i Mala. Dajem im prvoklasnu hranu, u vidu kokošijih krila i leđa, takođe i granule. Ne predstavlja mi finansijski problem to što macama kupujem hranu. Sve ovo što radim, pričinjava mi zadovoljstvo:

Mačke sterilišem, a po potrebi i lečim. Svaka je tretirana od parazita- priča nam Marija. Kad se pre tri godine iz Novog Sada vratila u Kikindu, oči joj je odmah zaparao otužan prizor kod kontejnera, koji je najblaže rečeno ružio ovaj deo stambenog bloka Galadska:

-Videla sam da se tu okupljaju napuštene životinje i da bi zbog prisustva glodara bilo dobro da počnem da brinem o mačkama. Od malih nogu volim životinje. Još dok sam bila devojčica, brinula sam o jedanaest maca. Donela sam ih iza bašte, a roditelji se tome nisu protivili.

Čula sam da će i ovaj Galadske biti uređen, poput onog kod fontane i javne česme. Nadam se da će naš kutak preživeti rekonstrukciju. Moglo bi sve ovo i lepše da izgleda. Videla sam na televiziji kako su u nekim gradovima rešili  slična mesta – kaže Marija i naglašava da bi je najviše obradovalo kad bi ove mačke bile udomljene.

Ova plemenita žena nije želela da se predstavi punim imenom i prezimenom. Masku koju nosi zbog korone, dobro joj je došla i zbog toga što, kako skromno priznaje, ne želi publicitet:

-Najviše se bojim da mojim mačkama neko ne naudi. Bilo je i toga. Dešavalo se da pobacaju kutije u kojima mačke prespavaju.

Interesantno je da mačke ne diraju nevoljnici koji dolaze da iz kontejnera izvade ostatke hrane, plastiku ili neke druge stvari. Prošlog leta su tri preslatke mace ubili dečaci od nekih dvanaest godina. To nisam videla ja, nego jedna komšinica- teškom mukom se priseća Marija i nastavlja:

– Najveći broj suseda i ljudi iz ovog dela grada je ravnodušan prema onome što radim. Manje je  onih koji hvale, dok mi pomažu samo dve osobe: komšinica Jelena i Lidija iz “Kikindske šape”. Kod nas, to je očigledno, nije još razvijena svest o zbrinjavanju napuštenih životinja.

Najviše me boli što ovde donose i bacaju mačiće, valjda u nadi da će neko o njima brinuti. Uglavnom stradaju ispod automobila. Ljudi su postali ravnodušni. Ne pogađaju ih tuđi problemi, a još manje briga o životinjama. Ne želeći nikoga da uvredim, mogu da kažem da bih volela da ljudi ponovo postanu ljudi- poručuje Marija.