KIKINDA- Naša sugrađanka Jasmina Francuski i supružnici Zorica i Goran Smiljanski iz Padeja, članovi Planinarskog društva “Kinđa”, ovog jula odlučili su se za pravu avanturu.

Da u Tursku stignu iz Srbije nisu hteli da urade brzo i komforno- avionom. Na daleki put krenuli u  “dačiji”, a ponos rumunske auto industrije položio je 7.000 kilometara dugačak ispit. Put su započeli 5. jula, a okončali dvadesetak dana kasnije:

-U želji da se tokom jula  popnemo na Ararat, odnosno Agri Dag, odlučili smo da to uradimo na način koji nije uobičajen i posetimo neka nama zanimljiva usputna mesta i planine. Prva stanica beše Bursa, odnosno na Mramornom moru i planina Uludag kao prvi uspon za zagrevanje.

Uludag je nacionalni park i popularno skijalište, jedna od 12 planina koje su u antičko doba nosile ime Olimp. Danas Olimp ostade samo u Grčkoj- priča Jasmina Francuski. Na putu do sledeće baze, tročlana “Kinđina” ekspedicija zastala je kod Slanog jezera (Tuz Golu), drugog po veličini jezera u Turskoj, a najvećeg slanog:

– S obzirom da smo stigli u leto, od jezera je ostala samo so, pa smo uživali u šetnji po njemu. I kad ima vode, nema plivanja jer je voda plitka. Druga stanica bio je grad Urgup, Kapadokija. Bajkovit predeo, niz dolina sa neobičnim stenovitim formacijama, podzemni gradovi, a u stenama udubljeni hoteli, vikendice, pa čak i seoska domaćinstva.

Poznata po konjima, njihovim savremenicima kvadovima, i naravno balonima. Treća stanica beše Dogubajazit, grad na granici sa Iranom, u podnožju Ararata.

Za ovaj uspon smo naravno angažovali vodiča, Zekija, koji je brinuo o svemu, smeštaju u hotelu, pa u šatorima u njegovim kampovima na planini, hrami, vodi, čaju… Naše je bilo samo da se popnemo. Tursko ime za Ararat je Agri Dag što u prevodu znači planina bola.

Lepo nas je primila, ugostila i dopustila da se bez većih problema popnemo na vrh i spustimo. Ovo nam je bio prvi uspon na vrh iznad 5.000 metara. Iako fizički spremni, nismo znali šta da očekujemo. Išli smo, naravno, već na vrhove iznad 4.000 metara i nismo imali problema sa visinskom bolešću. Međutim, razlika od 1.000 metara nadmorske nije uopšte zanemarljiva- priznaje naša sagovornica i nastavlja:

Vrh je na visini od 5.137m , a možda i 5.165m. Pojavljuju se oba podatka, mada prvi češće, a ni araratski vodiči nisu saglasni po tom pitanju. Pošto nas je bilo samo troje, dogovorili smo se sa vodičem da se priključimo nekoj od grupa koje bude vodio. Odabrali smo da se priključimo grupi iz Bosne.  Dan pre dolaska u Dogubajazit saznajemo da Bosanci ne dolaze, a da treba da sačekamo još jedan dan kako bismo dočekali grupu planinara iz Irana i priključili se njima.

Program koji vodič nudi uključuje i jedan dan obilaska znamenitosti u blizini Dogubajazita. I tako smo onda čekajući Irance,  najpre posetili mesto gde je, po tvrdnjama naučnika, ostala nasukana Nojeva barka, a potom i Ishak pašinu palatu, biser otomanske arhitekture, dobro očuvan kompleks, građen 100 godina, završen u 18. veku, a koji je služio i kao palata, i kao administrativni centar, drugi po veličini u tadašnjem carstvu, odmah posle Topkapi palate u Istanbulu. I konačno dan odlaska u planinu.

Odvezli smo se kombijima do početne tačke na 2200 m, pa krenuli do prvog kampa na 3.200 gde smo prenoćili, pa sutradan krenuli do sledećeg kampa na 4.100m. Prema vrhu smo se uputili  u jedan sat posle ponoći.  Uspon se odvijao u zimskim uslovima. Korak po korak, po stazi osvetljnom čeonom lampom, šibani vetrom i sa sve manje kiseonika, dočekujemo jutro, a u 5 i 30 osvajamo vrh.

Pogled sa vrha veličanstven na sve strane, bilo je vedro pa je pogled dosezao do nepreglednih daljina. Ipak, vetar i hladnoća nam ne dozvoljavaju da se dugo zadržimo. Napravili smo nekoliko fotografija i snimaka i pored ozbiljnog rizika da nam vetar izbije telefon iz ruku.

Spust je bio mnogo lakši, duplo kraći vremenski. Uz Turske nosimo izuzetno lepe utiske. Putevi su odlični, cene vrlo povoljne, a hrana odlična. Najveći utisak su ljudi. Bez obzira u kom delu zemlje smo se našli, bili su izuzetno srdačni, gostoljubivi, otvoreni, spremni da pomognu i izađu u susret.

Komunikacija je uvek tekla lako i uspešno, bez obzira na jezičku barijeru jer većina ne govori engleski. Sjajni su i Iranci. Bili su veoma prijatni, druželjubivi, vedri. Poznati po žurkama do zore, i na usponu su stalno pevali, a u kampu organizovali i igranku. Sa njima smo se družili do drugog kampa- ispričala je Jasmina Francuski.