Foto: Freepik

KIKINDA- Psihologija ostajanja u nasilnoj vezi! Kada spolja gledamo odnos u kojem postoji nasilje, pitanje koje se najčešće čuje i glasi: „Zašto ne ode”?  Izgleda jednostavno. ali, za osobu koja živi nasilje, ništa nije jednostavno. Odlazak nije jedan korak. Odlazak je proces, a prepreke su duboke, složene i često nevidljive onima spolja.

Ciklus nasilja- odnos koji zarobi kao vrtlog

Foto: Freepik

Nasilje je kao vrtlog koji ima svoje faze:

– tenzija koja raste

– eksplozija (incident)

– izvinjenja, obećanja „biće bolje“ faza

– privremeni mir

Upravo ta poslednja faza održava odnos jer žrtva dobije malo pažnje, malo nade. Tako nastaje traumatska povezanost.

Krivica i sram- „možda sam ja izazvala to“

Foto: Feepik

Nasilnik brzo nametne ideju da je žrtva kriva. Kada osoba svakodnevno sluša da je „preosetljiva“ ili „problematična“, ona počne da sumnja u sebe. Sram tada zatvara sve izlaze.

Naučena bespomoćnost- kada osoba poveruje da „nema izlaza“

Ako neko godinama doživljava da se ništa ne menja, mozak ulazi u stanje naučene bespomoćnosti. Osoba veruje da nema moć bolo šta da promeni

Strah od eskalacije- „ako odem, biće još gore“

Najopasniji trenutak za žrtvu je — kada pokuša da ode. Nasilnik tada gubi kontrolu i eskalira. Žrtva ostaje da bi preživela.

Foto: Freepik

Ekonomska zavisnost i izolovanost- „nemam gde“ Nasilje gotovo uvek uključuje finansijsku kontrolu i prekid kontakata sa porodicom i prijateljima. Odlazak postaje nemoguć.

Ljubav, nada i idealizacija – „znam da ume biti dobar“

Žrtva ne ostaje zbog nasilja, već zbog onoga što nije nasilje — povremenih trenutaka topline, nade , izvinjenja I verovanja da će se partner promeniti.

Pritisak okoline- „trpi, to je brak“

Društvene norme često potkrepljuju ostajanje: „sramota je rastati se“, „deci treba otac“, „što će reći ljudi“. Okolina postaje tihi saučesnik.

Trauma i psihološko slabljenje- „više ne znam ko sam“

Foto: Freepik

Dugotrajno nasilje menja sve: samopouzdanje, procenu rizika, sposobnost planiranja. Psihološki kapacitet za odlazak biva slomljen.

Nepoverenje u institucije-“ne verujem da će me  zaštiti.”

Žrtve često doživljava nerazumevanje,minimiziranje nasilja,nepoverenje ili okrivljavanje. u insstitucijama koje su u obavezi da je zaštite.

Zabluda koju moramo razbiti

Foto: Freepik

Žrtva ne ostaje zato što želi nasilje. Ona ostaje zato što nasilje slabi mogućnosti odlaska.

Poruka za kraj

Kada pomislimo „zašto ne ode?“, važno je da se zapitamo „šta je sve sprečava da ode?“. Sprečava je strah, izolacija, krivica, gubitak samopouzdanja, ekonomska zavisnost, manipulacija, pritisak okoline , naučena bespomoćnost i nepoverenje u institucije. Iz nasilja se odlazi tek kada postane moguće. Naša uloga kao prijatelja, komšija, građana, profesionalaca i nadležnih institucija jeste da učinimo da odlazak postane moguć.

Tatjana Tanović, psiholog i psihoterapeut Centra “Poveži se”. Ulica Jovana Jovanovića Zmaja 47. Kontakt telefon 069- 435 26 86. Njene stručne savete i preporuke objavljujemo subotom.