Foto: Freepik

KIKINDA- Iz prethodnih tekstova smo naučili da je prvi korak u učenju deteta samoregulaciji ovladavanje roditelja sopstvenom samoregulacijom.

Foto: Freepik

Sledeći korak zahtevaće od roditelja da zarone dublje i dalje od pukog tumačenja detetovog ponašanja kao poslušnog ili neposlušnog. Ono što otkrijete u unutrašnjem svetu vašeg deteta biće „dešifrovani kod“ za razumevanje detetovog ponašanja.

Ponašanje kao kod ili šifra

Roditelji se najčešće javljaju  za pomoć zbog ponašanja: dete odgovara, prkosi, ne sarađuje, „tera inat“, ne sluša, odustaje, nema fokus. To su realni problemi u svakodnevici i niko ih ne treba umanjivati. Ponašanje malog deteta je dragocen izvor informacija jer je jedini dostupan pokazatelj onoga što se u detetu trenutno dešava. Ono što vidimo su rečenice, ton, otpor, plač, povlačenje, hiperaktivnost, „neću“. Ispod toga je niz fizioloških procesa: nivo aktivacije nervnog sistema, napetost u telu, brzina disanja, osetljivost na stimuluse, dostupnost pažnje i kognitivne kontrole.

Foto: Freepik

Ponašanje je signal. Kada ga čitamo na način „poslušnost–neposlušnost“, gubimo informacije. Kada ga čitamo kao kod  ili šifru fiziološkog stanja, dobijamo putokaz: šta je dovelo do toga i zašto će u tom trenutku vaspitna intervencija često biti ili uspešna- ili potpuno besmislena.

Da bi roditelj  mogao da zna šta taj kod značii šta je u tom trenutku  potrebno detetu može pomoći model-semafor stanja (zeleno–žuto–crveno–plavo). On nam omogućava da razvijemo naviku posmatranja: koji signali pokazuju u kom je stanju nervni sistem našeg deteta.

Semafor: kako prepoznati fiziološko stanje deteta po signalima

ZELENO: regulacija

Kako izgleda spolja (signali, šifra,kod):

Foto: Freepik

Dete deluje prisutno. Kontakt očima je moguć, glas je uobičajen, pokreti su relativno kontrolisani. Reaguje kada mu se obratite,razumevanjem i saradnjom. Frustracija postoji, ali ne preliva brzo u eksploziju

Šta se dešava unutra:

Nervni sistem je u stanju regulacije. Pažnja i kognitivne funkcije su dostupne; nervni sistem ima kapacitet za obradu informacija i za kontrolu impulsa u razumnoj meri za uzrast.

ŽUTO: rast napetosti (rana disregulacija)

Kako izgleda spolja (signali):

Foto: Freepik

Ovo je zona koju roditelji često opišu kao „nešto mu smeta, ali ne znam šta“. Dete postaje osetljivije: negodovanje je  češće, ton je oštriji, fokus lošiji, odustaje brže, dete kenjka. Povećava se motorni nemir (vrpolji se, ne nalazi mesto, menja aktivnosti), sitnice postaju povod za nezadovoljstvo. Telo je napetije; disanje može biti brže.

Šta se dešava unutra:

Nivo aktivacije nervnog sistema raste. Nervni sistem prelazi u stanje pojačane aktivnosti. Prag tolerancije pada, pa i mali stresori deluju veći nego inače. Kognitivna kontrola postaje manje pouzdana.

CRVENO: preplavljenost (alarm)

Kako izgleda spolja (signali):

Foto: Freepik

Crveno se prepoznaje po tome što kontakt i razgovor više ne funkcionišu kao pre. Dete viče, plače jako, odbija sve, deluje kao da ne čuje, ne može da prekine ponašanje kad se jednom „zakuca“. U telu se vide jasni znaci uzbuđenja: izrazita napetost, ubrzano disanje, grubi pokreti, impulsivnost. Roditelj često kaže: „kao da mu ništa ne pomaže“.

Šta se dešava unutra:

Nervni sistem je u režimu alarma. U tom režimu mozak prioritizuje brzu reakciju, a ne obradu složenih informacija. Kapacitet za logičko rezonovanje i fino samoupravljanje je snižen. Zato pokušaj vaspitnog razgovora u crvenom najčešće ne proizvodi učenje, već dodatno pogoršanje reakcije.

PLAVO: povlačenje – „gašenje“

Kako izgleda spolja (signali):

Plava zona je tiha, zato je mnogi ne vide. Dete se povuče, gleda u stranu, ne reaguje, odgovara sa „ne znam“, deluje kao da nema energiju. Pokreti su usporeni, ton glasa nizak ili ga nema. Ponekad deluje kao da je „ravnodušno“, ali je ključni znak da je angažovanje opalo: malo inicijative, malo kontakta, malo reakcije.

Šta se dešava unutra:

Ovo je stanje smanjene aktivacije koje se može pojaviti nakon preopterećenja (posle dugog žutog/crvenog) ili u uslovima hroničnog stresa, iscrpljenosti, osećaja bespomoćnosti ili prejakog pritiska. Nervni sistem „spušta“ aktivnost kao zaštitu.

Foto: Freepik

 Poruka za kraj

Ovaj „semafor“ ne rešava problem sam po sebi. On menja startnu poziciju: roditelj dobija jasnoću za razumevanje detetovog ponašanja. U sledećem tekstu stiže veoma važan nastavak. Šta su okidači navedenih stanja i kako odgovarati na svako stanje tako da se dete postepeno vraća u regulaciju, a da granice ostanu jasne.

Tatjana Tanović, psiholog i psihoterapeut Centra “Poveži se”. Ulica Jovana Jovanovića Zmaja 47. Kontakt telefon 069- 435 26 86. Njene stručne savete i preporuke objavljujemo subotom.