KIKINDA- Zbog prirode posla, ne dolazim u rodni grad onoliko koliko bih volela. Kada dođem, rodni kraj uvek me okupa emocijama i slikama iz detinjstva. Nema ništa slađe nego kada pobegnem na biciklu u polja suncokreta- kaže najpoznatija Virdžina srpske kinematografije.

U razgovoru za portal GRADSKI, glumica Marta Keler govori o rodnog radu, nezaobilaznoj temi- koroni, njenom životnom pozivu i saputniku:

– Kikinda je ostala lepa i mirna, kao i uvek. Odmara me ta ušuškana tišin, i arhitektura trga u kontrastu sa malim porodicnim kućicama.

U toj lepoti, najopasnije je kada čovek ožedni… Tada mora da protege za plastičnim flašama i, nažalost, pije vodu ko zna odakle i iz koje zemlje.

Već šest meseci korona je sastavni deo naših života. Da li ti nedostaje da živimo kao “sav normalan svet”?

Čovek taman pomisli da je doživeo i proživeo lepe stari u životu i da tajni ima sve manje, a onda ga sustigne nekakva kletva (u ovom slučaju virus). Mnogi su iznenađeni činjenicom da ovog puta ne mogu nigde ni da pobegnu. Možda malo da se sakriju u  tom najslađem krugu porodice, ali virus ne pita ni za ime, pol, godine, boju kože, ni za broj bankovnog računa. Ova situacija je iznenada i neočekivano stavila mnoge ljubavi, veze i parove na iskušenja. Ko sve to prođe neokrnjen, apsolutni je pobednik.

Da li si strahovala za svoje i zdravlje tvojih najmilijih, i šta ti je tokom ovih pola godine najteže palo?

Najgori je strah od nepoznatog. Ovde je sve nepoznato i ništa se ne zna. Niti o virusu, simptomima, uzrocima i posledicama. Ne znaš ni kada ćeš videti drage ljude, ni kada ćeš imati predstavu, kada će se otvoriti vrata pozorišta, da li će dete krenuti u školu, ni kada ćemo videti more. Planirati možeš samo neke sitne stvari tokom dana i plašiti se da ti neko drag ne počne kašljucati. Mislim da je ovo prvi put u modernoj civilizaciji da ljudima ništa nije jasno. Čekamo i nadamo se da ce se smiriti i popustiti.

Pozorišta su već mesecima zatvorena. Da li je u izgledu neka nova filma ili pozorišna uloga?

Ja sam već četiri godine slobodni umetnik. Nekako se čovek prezasiti kolektivnog rada. Dvanaest godina sam u celini provela u pozorištu i navikla na celodnevne probe, razne predstave, rad sa ansamblom i rediteljima. To su značajna iskustva, ali glumac ponekad poželi samostalnost, mogućnost sopstvenog izbora, saradnika i scena. To nosi izazove, lepotu, nove mogućnosti i rizike. Ali, takva je naša profesija zar ne?

Tako sam odmah ušla u jedan projekat, zatim u drugi, i sve se složilo onako kako sam i očekivala. Redovno idem na kastinge. Radila sam nekoliko reklama, i igrala u nekoliko serija i pozorišnih predstava. Za sada je sve stopirano, ali se nadamo da će  se stvari polako vraćati u normalu. Pred sam početak korone, imala sam premijeru u Bitef teatru sa predstavom ‘Majke”, a odmah nakon toga jos dve reprize. Tu smo se zaustavili. Kovid-19 je sve stopirao.

Koliko je uloga u “Virdžini”, u svakom smislu, oblikovala i trasirala tvoj život?

“Virdžina” je mene obeležila. Ponosna sam na taj film. Ponosna sam i što sam glumica. To je velika privilegija. Gluma je moj život. Ja sam danas srećna majka, supruga i glumica. Hvala “Virdžini” i svim saradnicima na sceni.

Da li bi volela da od ansambla kikidskog Narodnog pozorišta dobiješ poziv i zaigraš u rodnom gradu?

Naravno. Iskreno, nadam se takvom pozivu i susretu.

Da li bi pristala da se ponovo pojaviš u nekom rijaliti programu?

Rijaliti programi su nastali u Nizozemskoj. U svom povoju, bili su interesantna nova forma, tako da je Vip Big Brother, u kom sam se pojavila, na nagovor mojih kolega, supruga i drugara iz inostranstva, meni bio i neobično iskustvo. To je bio prvi i jedini rijaliti sa određenom nepoznanicom, integritetom i poštovanjem učesnika i gledaoca. Sve posle toga se polako pretvorilo u blokiranje kanala koji to emituju.

Zijo nije jedini poznati kikindski zet. Kako se njemu čini naš grad?

Nikad dosta dobrih zetova. Zijo voli da “skita” po celoj Vojvodini, voli ravnicu, našu kuhinju, bazene, biciklizam, pitomu narav… Često je rado viđen gost, kako na koncertima tako i privatno.

(foto, privatna arhiva)