KIKINDA- Naša sugrađanka, Gordana Ristevska, već dvadesetak godina ne živi u Kikindi, ali se u rodni grad rado vraća, prvenstveno, da poseti roditelje i prijatelje.

U razgovoru za portal GRADSKI, Gordana ističe da Kikindu voli svim srcem, ali i da se grada sova, mamuta, Terre i Suvače nikada nije odrekla. Sa lepom, mladom i ambicioznom Kikinđankom, koja poslednje dve godine živi u Frankfurtu, autorkom Youtube kanala  “Ljubav može” i knjige “Šta ljubav može”, pričali smo o njenim mladalačkim danima, životu u inostranstvu, nameri da se dodatno usavrši, knjizi, ali i o ljubavi, očito, Gordaninoj neiscrpnoj inspiraciji:

-Većina naših ljudi novogodišnje i božićne praznike voli da provede u Kikindi. I ja sam jedna od njih. Mene Kikinda asocira na porodicu i na dom. Primetila sam da se ljudi druže, da se u gradu nešto događa. Jako je lepa novogodišnja dekoracija. Kikinda ide napred. To se vidi.

Šta Gordana Ristevska radi u Nemačkoj?

Diplomirala sam srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Vrlo kratko, u OŠ “Jovan Popović”, bila sam prosvetna radnica. Usledio je desetogodišnji angažman u Vladi AP Vojvodine. Nastavila sam da se usavršavam i završila Diplomatsku akademiju. Mislila sam da će se moja profesionalna karijera nastaviti u tom pravcu.

Međutim, umesto diplomatije, život me je odveo na drugu stranu. Diplomatija ostaje kao otvoreno poglavlje i nešto čime ću se, možda, jednog dana i baviti. Dok se to, eventualno, ne desi, ponovo sam u prosveti. U jednoj osnovnoj školi u Frankfurtu, radim kao asistent u nastavi. Jedan od glavnih razloga odlaska u inostranstvo, bila je moja želja da upoznam njihov metod rada i pokušam da se integrišem. Sve što sam ovde naučila, pokušavam da tamo i primenim.

Da li se uklopila u njihov sistem i imali li nostalgije?

Mislim da sam se uklopila jer kod njih sve super funckioniše. Nemci vam pružaju priliku da se uklopite i pokažete šta znate. Jako su otvoreni za ono što dolazi iz drugih sredina i kultura, ali isto tako poštuju svoje. Oni imaju razvijenu svest da žele da im bude bolje. Striktno poštuju zakone i pravila. Nostalgija je prisutna. Najviše mi nedostaju roditelji i sve što me ovde podseća na detinjstvo, na moju Gimnaziju “Dušan Vasiljev”, a potom i na studentske dane. Srećom, tu su društvene mreže.

Da li si razmišljala da se jednog dana vratiš u Srbiju, možda baš u Kikindu?

Iskreno, još uvek nisam. Tamo sam tek dve godine. Još sam u fazi upoznavanja Nemačke i novih ljudi. Ako se ukaže neka prilika, zašto da ne. Planiram da upišem studije psihologije, a kasnije se usmerim na dečju psihoterapiju.

Veoma si ponosna na knjigu “Šta ljubav može”. Utisak je da je ljubav tvoja neiscrpna inspiracija. Da li je tako?

Pisala sam je deset godina. Mnogi ne veruju kad im to kažem. Pisala sam kad bih osetila potrebu da tako zabeležim svoja osećanja. Knjiga “Šta ljubav može” sastoji se od priča koje sam sakupljala u Dubrovniku, na Korčuli, ali i u Nemačkoj. Dugo sam radila na ovom projektu, a konačno knjigu objavlila 2022.

Šta je za tebe ljubav?

To je, pre svega, potreba da budemo bolji, da nas naša svest spasi. Ljubav objedinjuje nas sve zajedno. Evo, mi se ne poznajemo, ali je za mene i ovo jedna vrsta ljubavi i otvorenog prijateljstva. Za mene ljubav nije samo nešto između muškarca i žene. Za mene je to i ljubav prema moru, prirodi, a najviše prema čoveku.

Kako glasi tvoja novogodišnja i božična čestitka, šta bi poželela najmilijima i svim sugrađanima?

Svako od nas može da otkrije šta ljubav može. Svaki pojedinac može sebi da odgovori na to pitanje. Novogodišnji i predstojeći božićni praznici su mi pokazali da i 1.200 kilometara, koliko sam udaljena od roditelja i Kikinde, nisu nikakav problem. Zagrljaj roditelja je nešto najvrednije što imam. U to ime, svima želim puno zdravlja, sreće i naravno, ljubavi.