MAJAMI- Jedna od najvećih kikindskih sportskih heroina, Marica Stražmešter, dvostruka srpska olimpijka, od 2014. godine živi u SAD. Prethodno je pet godina boravila u Španiji. Nakon Čikaga i Njujorka, poslednjih nekoliko meseci živi i radi u sunčanom Majamiju.

Nakon uspešne sportske karijere i dalje ne može bez plivanja. Ima svoju plivačku akademiju. Trenerski poziv nije njena jedina preokupacija. Marica je i prosvetna radnica. U jednoj osnovnoj školi predaje fizičko vaspitanje. Za to se, kako kaže, školovala i u Novom Sadu stekla zvanje master profesora fizičkog vaspitanja i sporta.

U razgovoru za portal GRADSKI, Marica Stražmešter prisetila se Sindeja i Pekinga i rekla da su još učešća na najvećim sporskim piredbama otvorila mnoga vrata. Osvrnula se i maestralne uspehe američkih plivača i uputila korisne savete nekim novim klincima koji u bazenu “Jezera”, kao i ona nekada, nemorno vežbaju:

– Najduže, skoro pet godina, živela sam u Čikagu. Godinu dana provela sam u Njujorku, a sada sam u Majamiju. Spram mog senzibiliteta, Majami mi potpuno prija. Osim engleskog jezika, govorim i španski.

Ovde sam od njihove nacionalne plivačke federacije stekla i određene sertifikate. U Americi imam plivačku akademiju, ali mi to nije osnovno zanimanje. Profesor sam fizičkog vaspiranja u jednoj školi. Za sve što sam u životu postigla zaslužni su sport, a u mom slučaju- plivanje.

Šta ti je donelo učešće na Olimpijskim igrama u Sidneju i Pekingu?

– Pre svega, potvrdu da se moj dugogodišnji rad isplatio, a zadovoljstvo da Srbiju, u dva navrata, reprezentujem na najvećoj planetarnoj sportskoj manifestaciji. Biti u društvu Milorada Čavića, Novaka Đokovića i ostalih naših olimpijaca, neprocenjivo je iskustvo. To zajedništvo, navijanje, smeh i suze… Neprocenjivo. Zaista. Docnije mi je učešće na Olimpijskim igrama i moje akademsko zvanje otvorilo mnoga vrata, pa i ova ametička. Olimpijade su mi omogućile da budem to što jesam, živim kako ja hoću i uživam u punoj slobodi.

Da li sećaš trenutka kad su vam se u Olimpijskom selu, pridružili srpski biciklisti Zoran Zivlak i pokojni Milorad Majkić, obojica naši zemjaci, rodom iz Nakova i Novih Kozaraca?

Znam da su olimpijcima doneli svesku sa pozdravima građana Srbije upućenih našim reprezentativcima i državne zastave, na kojima su takođe bile reči podrške. Predali su ih u ruke legendarnoj Jasni Šekarić i Miloradu Čaviću. To što su tada uradili zaista je veličanstveno. Na dva točka preći 10.000 kilometara! Nestvarno, zaista, jer je za tako nešto trebalo puno hrabrosti i izdržljivosti. To je mnogim našim olimpijcima ulilo dodatnu energiju.

Postoji li šansa da se srpsko plivanje približi američkom i u čemu je tajna neverovatnih uspeha njihovim plivačica i plivača?

Moram najpre da konstatujem da se u SAD plivanjem bave deca iz imućnijih porodica. Ovde je to veoma skup sport. Kod nas je potpuno druga priča. Na početku svi mogu da se bave plivanjem, a onda u jednom trenutku roditelji više nisu u situaciji da sami finansiraju vrhunskog plivača.

Ovde je i potpuno drugačiji pristup plivanju. Fokus je na mentalnoj pripremi plivača. Iza toga slede teretana i rad u bazenu. Kod nas je akcenat na plivanju, dok se psihološkoj pripremi plivača ne poklanja dovolja pažnja. U tome i jeste ključna razlika. Da ne govorim o uslovima za rad i finansijskoj potpori koji imaju američki plivači. Inače, ne pratim plivanje. Zanimljivi su mi teniski susreti. Volela bih da se kao član stručnog štaba i navijač nađem na Olimpijadi u Tokiju.

Šta bi poručila mladim kikindskim plivačicam i plivačima, ali i strelcu Dušku Petrovu kome se smeši odlazak na OI u Tokiju?

Mislim da imaju veliku sreću što o njihovom radu brinu Dragan Markovljev i Slobodan Boda Bokanić. Bez napornog rada, rezultati neće doći. Ako rade ono pto vole i veruju u sebe, rezultati neće izostati. Meni je sport doneo puno toga dobrog. Neka ne odustaju. Svu sreću želim i strelu Dušku Petrovu. Pročitala sam da i on juri olimpijsku normu. Bilo bi lepo da nakon atletičara Branislava Stojanovića, košarkašice Dajane Butulije, rukometašice Radmile Drljače Berar i još nekoliko sportista, Kikinda dobije još jednog olimpijca.

Da li si nostalginča i koliko ti nedostaju Kikinda i tvoji namiliji?

U Kikindi i Srbiji, godišnje, provedem i do tri meseca. Trudim se da dođem, kad god sam u prilici. Leti ovde budem dva meseca, a zimi nešto manje. Od nostalgije ne mogu da pobegnem. Prvenstveno mi nedostaju majka, brat i njegova porodica.

(foto, privatna arhiva)