KIKINDA- Književnik i vajar Boris Staparac rođen je u Aranđelovcu, a njegovi umetnički radovi poznati su širom Evrope.
Autor je statue Rokija Balboe u Žitištu sa kojom je postigao velika priznanja, kako u našoj zemlji tako i u svetu. Ovaj vajar izdvaja se svojom specifičnom tehnikom-vajanja u betonu. Uspešno se ogledao i kao filmski režiser i scenarista dokumentarnog filma „Ljudi od slame“. Poslednjih godina živi i stvara u našem gradu gde je postavio i galeriju, a mi smo iskoristili priliku da sa Borisom Staparcem razgovaramo o njegovim delima i umetnosti uopšte.
Kada ste počeli da se bavite vajarstvom?
- Vajarstvom i samom umetnosti sam počeo da se bavim veoma rano, ili su oni počeli da se bave mnome. Da iz mog plexsus solarisa izvlače najtananije misli i sklapaju ih u put kroz život popločan rečima, koloritom, i zapisima u glini. Beše to pre 40 godina. Vajanje je odredilo sav moj put kroz život i Bogu hvala što me je uzvisio uz tu liticu padanja i muka da se usavršim darom umnožavanja talenata.
Možete li čitaocima da predstavite Vašu vajarsku tehniku?
- Iskušao sam i oprobao se u svim vajarskim tehnikama.No izmislio sam jednu novu tehniku u kojoj kod nas niko ne radi, a u svetu je malo poznata. To je tehnika vajanja u živom betonu. Inače, ovo je tehnika klasičnog vajarstva u modeliranom betonu. Ovu tehniku sam izabrao zbog mogućnosti vajanja velikih skulptura sa manjom cenom finalne skulpture. Tako da sam do sada u ovoj tehnici vajao od minijatura do pravih kolosa. Tehnika je postojana, zahtevna ali daje mnoge mogućnosti kao vajanje položene statue pa do novina u samom spajanju više materijala.
Na čemu trenutno radite?
- Trenutno sam preokupiran spomenikom vojvodi Prijezdi i Jelici. Spomenikom Ljubavi, Veri i Nadi. Spomenikom koji je svetionik u moru i morama današnjice. Veoma mnogo sam se posvetio ovom delu koji je i zenit svih mojih umeća i znanja pa i ispunjenje svih mojih molitvi. Zbog veličine i značaja spomenika, zbog njegove komplikovanosti i pokretne mistike, proveo sam dosta vremena radeći studije i pripreme, dok konačno u Parizu nisam pronašao lik tog dela izvajanog Bogom kroz vekovnu borbu mnogih umetnika. Na spomeniku je lik vojvode Prijezde koji sa uzdignutim mačem stražari nad Srbijom. Vekuje nad verom i rodom. Nad ženom sa kojom čini anđeosku celinu i Jelica sa ispruženom desnom rukom u kojoj drži krst a levom kojom dodiruje lice čoveka kojem poklanja ljubav i život. Ovo je spomenik svim junacima koji dadoše život za Krst časni i slobodu zlatnu. Svim majkama koje podno neba dozivaju svoju decu junake…. Tu silu ljubavi vajam u mrtvoj materiju živu i simboličnu da nam bude put kroz život.
Koje motive najviše obrađujete u svom delu?
- Vajam i vajao sam mnogo. Bezbroj je vajarskih radova koje sam izvajao. Uvek učim, proučavam, usavršavam. Izvajao sam mnoge naše velikane. Spremio minijature za vajanje spomenika, Patrijarhu Pavlu, svetom vladiki Nikolaju, Svetom Savi, Ani Karenjinoj i Vronskom, Milutinu Milankoviću, Tesli.. No izvajao sam i mnoštvo aktova, portreta, reljefa sa raznim motivima. Ono, što posebno volim da vajam su konji kojih sam mnogo izvajao u svim veličinama.
Budući da se bavite i pisanjem, u kojem ste se žanru oprobali i koji Vam najviše odgovara?
- Oprobao sam se u svim književnim žanrovima. Objavio sam romane „Putovodne zvezde”, „Ilijana”, „Deca svetlosti”. Objavio sam i zbirku poezije „Dva kosmička zrna”. Napisao i spremio za štampanje zbirku priča Talamus… Ono što mene interesuje u sferi pisanja pa i ostalih umetnosti je obožen izgled duše čoveka. Duhovni put Adama (jer svi smo Adami sačinjeni od gline ) kroz život. Način mojih pisanja je zapis duše koja sledi reč rečenu univerzumom u kap sećanja čoveka. U svim zapisima kao matricu koristim svetu reč Svetog pisma, umetnosti, nauke i svetootaca vere pravoslavne. Dakle, samo sam izvođač radova koji je umolio Nebo da kroz njega govori i stvara.
Može li se živeti od umetnosti u Kikindi i Srbiji?
- Od nastanka umetnosti umetnici su bili ljudi izvan društva. Ne vidim da je Mikelanđelo imao drugačije probleme nego ja. I on je krpio kraj sa krajem otkidajući od usta da načini delo. Mi nismo važni. Delo je važno. Taj talanat koji nam je dao Bog da ga usavršimo, umnožimo i upakovanog u dušu vratimo Tvorcu”. O životu umetnika u Kikindi malo mogu da kažem. Ono što je evidentno je da je Kikinda sa „Terom” postala svetska destinacija vajarske umetosti. Da su odavde ponikli mnogi veliki umetnici i da će još mnogi nići. Ja sam tek nekoliko godina stanovnik ovog grada. Trudiću se da ostavim neko svoje delo i rezime celokupnog rada galeriju skulptura. Bogu hvala što sam dobio čast da živim i stvaram među vama. Ja živim za umetnost. Ne očekujem da me nagrađuje raskošima života, to ostavljam onima kojima je potrebno materijalno da bi osetili radost, mir, ljubav, sreću. Verovatno ću i otići sa ovog sveta ne posedujući ništa materijalno no po to nisam rođenjem ni došao. Velika slikarka Olja Ivanjicki je zapisala: „Moj legat je moje srce. Moj kosmički zapis koji sam došla da ispunim i da vratim ispisan delima”. Radujem se što je ta moja knjiga duha života ispisana mnogim delima. To je moj kosmički zapis kojim ću se podići na kolenima do vrata Carstva nebeskog da molim za sveživot u Hristu.