RUSKO SELO/ZRENJANIN- Teško da i danas, u eri modernih grdosija, ne postoje profesionalni vozači kojima za srce nisu prirasli Pavle Vujisić i Miodrag Petrović Čkalja, odnosno Paja i Jare. Dogodovštine junaka antologijske serije i filma “Kamiondžije” bile su od presudne važnosti da se i mnogi Banaćani late volana.

Reporterka portala Gradski.online pronašla je dvojicu profesionalnih vozača kojima je, poput Paje i Jareta, kuća putujuća. Ruskoselac, Goran Dobričanin, zaposlen je u italijanskoj firmi sa sedistem u Slovačkoj. Ni sam tačno ne zna koliko ima kilometara u volanu.

– Težak je ovo posao, ko ga radi zna o čemu pričam. U proseku “arbajt “je i do 80 sati nedeljeno. Dnevno radiš oko 13 sati, a trebalo bi oko devet maksimalno da voziš, pa da osam sati odmaraš. Ma, ko te pita?! Moraš da radiš, druge solucije nema. Najteže je što si dugo odvojen od porodice i prijatelja, to ti najviše nedostaje- započinje svoju priču Goran i nastavlja:

– Uvek postoji “zajtung”, vreme utovara robe do konačnog odredišta, problem je što nikada ne znaš koliko ćeš čekati na granici. Najduže sam čekao 13 sati. Problem je što ti šef kaže da dođeš ranije na istovar, ti dođeš, a ono termin je tek sutra. Jedan  kolega je čekao rekordnih 96 sati. Život u kamionu je težak. Gužve na prelazima, moraš rokove da ispoštuješ, uvek smo mi vozači krivi -priča nam Goran koji već punih pet godina sedi za volanom. Pauze se prave obično na stajalištima koja su određena za to. Negde su uslovi i zadovoljavajući, postoje kupatila, ali je obično sve improvizacija:

– U Francuskoj su dobri i veliki parkinzi. Najgore je u Nemačkoj, uvek je gužva. U kamionu imam sve neophodne aparate za spremanje obroka i kafe. Ne mogu da jedem konzerve i suvu hranu. Mi vozači smo braća. Delimo iste problem. Upoznao sam dosta ljudi iz svih krajeva sveta, sa nekima sam pričao i “ rukama i nogama”.  Idu mi nemački i engleski, uspevam da se sporazumem. Jednom prilikom sam zaboravio i srpski kada sam video prelepu Italijanku-priznaje ovaj neženja. Vladimir Todorov iz Zrenjanina, već 12 godina radi kao profesionalni vozač. Njemu najteže pada razdvojnost od porodice:

– Nekada i po nekoliko nedelja ne dolazim kući. Napretkom tehnologije omogućeno mi je da se svakodnevno čujem sa najmilijima. Teško mi pada što propuštam životne stvari koje su neponovljive, poput slike kad dete prohoda. To je danak ovog posla, koji naravno ima i prednosti- kaže Vladimir i dodaje da na drumu nema boljih i iskrenijih prijatelja od kamiondžija.