KIKINDA/BERLIN- Dvadesetšetogodišnja Kikinđanka Dunja Rašić već nekoliko godina radi i studira u Berlinu. Bivša učenica Gimnazije „Dušan Vasiljev” se nakon završenih osnovnih i master studija na Katedri za arabistiku pri Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, otisnula se u svet da bi ostvarila akademsku karijeru, ali i upoznala druge kulture i tradicije.  Po okončanju master akademskih studija, izvesno vreme predavala je arapski jezik na Fakultetu političkih nauka. Trenutno je zaposlena na projektu „Aristotelova poetika na razmeđama Istoka i Zapada” na Slobodnom univerzitetu u Berlinu gde pohađa i doktorske akademske studije.

 Koje si sve uslove morala da ispuniš, da bi postala student takvog jednog univerziteta?

  • Glavni uslov za upis na doktorske studije je – ideja! Ideja, entuzijazam i želja. Na studije se aplicira motivacionim pismom i dobro razrađenim planom i programom istraživanja. Od kandidata se očekuje da obrazloži kakvu disertaciju želi da napiše, na koju temu, i kakav naučni doprinos bi njegova buduća knjiga trebalo da pruži. Zvanični jezik je engleski, tako da poznavanje nemačkog jezika nije neophodno sem ako kandidat nema želju da se okuša i kao predavač. Međutim, institut na kom sam zaposlena (Berlin Graduate School Muslim Cultures and Societies) zahteva i dokaz o izvrsnom poznavanju arapskog, persijskog, turskog i/ili urdu jezika.

 Koliko je za tebe bilo teško otići iz rodne države u drugu zemlju? Šta ti je bilo najteže?

  • Zapravo, bilo je izuzetno teško. I dalje je. U Nemačkoj, jezičke barijere se brzo savladaju, ali one kulturne još dugo ostaju sa nama. U zatvorenom društvu, stranci su upućeni jedni na druge i moj krug prijatelja sastoji se od studenata i naučnika iz Omana, Libana, Kine, Indije i Rusije. Međutim, iako živim i radim u Nemačkoj već dve godine, imam tek šačicu prijatelja nemačkog porekla i rekla bih da je to i onaj poslednji, najteži korak – puna integracija u nemačko društvo. mogućnosti i mislim da ih mladi ljudi i koriste.

U Japanu si se, kao doktorand, okušala kao profesor filozofije. Šta ti je bio najveći izazov? Koliko je tebi kao mladoj naučnici značilo to iskustvo?

  • Neizmerno! U Japanu sam zapravo boravila dva puta. Prvi put obrela sam se u Zemlji izlazećeg sunca kao student na razmeni na Univerzitetu Saitama i mislim da me je to iskustvo zauvek izmenilo. Japanski univerziteti imaju neobičnu politiku – smatra se da student na razmeni svoju stipendiju treba i da zaradi. Moj boravak u Japanu počeo je u ledenoj, praznoj sobi, tankih zidova. Zima 2013. bila je neobično hladna za japanske standarde a jedan od zidova, po tradiciji, bio je stakleni. Sećam se da mi je trebalo oko dve nedelje da uštedim dovoljno za prvo pravo ćebe i dva obroka dnevno. Veoma brzo međutim, dobila sam posao u studentskoj administraciji i stekla nekoliko prijatelja za ceo život. Osim japanskog jezika, moj prvi boravak u Japanu naučio me je dosta o istinskoj istrajnosti, ambiciji i posvećenosti. Dve godine kasnije, vratila sam se kao gostujući predavač na Univerzitetu Jamanaši Gakuin – i uopšteno govoreći, oba boravka u Japanu ubrojila bih u najbolje, najproduktivnije periode svog života.

Boravila si i u Maroku. Možeš li našim čitaocima da objasniš šta je bio tvoj zadatak?

  • Pre godinu dana, provela sam nekoliko meseci u Maroku. Sakupljala sam arapske rukopise. Moja doktorska disertacija posvećena je Abu Bekru ibn al-Saradžu, abasidskom učenjaku koji je umro početkom desetog veka. Ibn Saradž verovao je da arapski jezik predstavlja savršeno ogledalo prirode čoveka i sveta. Onaj ko bi poznao gramatičke zakone, spoznao bi samim tim i zakone i prirodu kosmosa, Boga i ljudske duše. Premda poznat i priznat, Ibn Saradž i njegovo učenje o duši i načinu da se zadobije prosvetljenje izgubili su se tokom vekova. Deset od dvanaest njegovih dela otud postoji samo u rukopisima koji su nastali između desetog i dvanaestog veka n.e. Šest rukopisa ,,iskopala’’ sam u Maroku. Preostalih šest pribavila sam iz Irana, Turske, Egipta, Velike Britanije i… Saudijske Arabije! Saudijske rukopise dobavila sam, srećom, preko telefona – jer s obzirom da Saudijci ne izdaju bilo turističke bilo istraživačke vize u suprotnom…

Dobila si stipendiju za Alžir, o čemu se tačno radi i šta očekuješ da će ti ona doneti.

  • U pitanju zapravo nije stipendija već veoma neobična ponuda. Naime, ove godine, dvadeset stručnjaka iz celog sveta dobilo je priliku da provede dve nedelje sa sufijama iz zavije (tj. manastira) Temacin. Premda je osnovana krajem devetnaestog veka, temacinska zavija smatra se srcem alžirske duhovnosti i sufizma. Kao osoba odlučna da posveti svoj život i akademski rad islamskoj filozofiji, kosmologiji i misticizmu, neizmerno se radujem predstojećoj avanturi u Alžiru… S obzirom da sam do sada, kao i većina svojih kolega, veliku većinu naučno-istraživačkog rada obavljala u trezorima i čitaonicama velikih biblioteka. A doći u dodir sa živom, autentičnom sufi tradicijom je, pak, nešto sasvim drugo.

Mnogo putuješ, koju bi državu i aganžman posebno izdvojila?

  • Osim Hokaida i boravka u selu Ainu indijanaca u Japanu, izdvojila bih putovanja u Kambodžu i Finsku. Premda geografski udaljene, obe zemlje urezale su mi se u pamćenje zahvaljujući neizmernoj dobroti i ljubaznosti lokalnog stanovništva. Svaka na svoj način, obe zemlje diče se i bogatom kulturnom baštinom i prirodnim lepotama… Međutim, ne mogu da ne pomenem i Sankt. Petersburg i Jermeniju.

 Uzimajući u obzir da puno radiš, koliko imaš vremena za prijatelje i porodicu? Da li planiraš da se vratiš u Kikindu?

  • Istina je da moj porodični život plaća cenu ambicije. Pa ipak, trudim se da dođem u Srbiju bar dva puta godišnje… A ponekad i tri, četiri… U Srbiji sam za sobom ostavila i bliske prijatelje sa kojima se trudim da budem u redovnom kontaktu putem društvenih mreža i skajpa. S obzirom da sam neprekidno u pokretu, imala sam sreće da pronađem partnera koji je u mogućnosti da makar delimično bude uz mene tokom terenskih istraživanja i putešestvija… Odlučna sam, naime, da postanem kompetentan stručnjak u svojoj oblasti. Samim tim, ne verujem da ću biti u prilici da se za stalno vratim u Kikindu – makar tokom radnog veka. Veoma, veoma rado, prihvatila bih međutim radno mesto na Univerzitetu u Beogradu. Nedostaje mi Srbija.

 Možeš li da otkriješ svoje planove za budućnost?

  • Moj životni put zapravo je počeo sa mirisom sveže štampe. Prevrćući po rukama svoju prvu naučnu publikaciju, shvatila sam čime želim da de bavim. Samim tim, moja najveća želja trenutno je da privedem kraju i objavim moju doktorsku disertaciju. Trenutno sam u fazi pregovora sa izvesnim naučnim institutom u Kairu i možda ću biti u prilici da narednih godinu dana provedem u Egiptu i tako, usput, dovedem i svoj arapski „u red” čekajući odbranu doktorske disertacije – s obzirom da trenutno vladam klasičnim, ali ne i modernim, govornim arapskim jezikom. Svaki moj korak usmeren je međutim ka ispunjenju mog sna. Kada steknem doktorsku disertaciju, nameravam da se zaposlim kao istraživač, a onda i univerzitetski profesor. Ako ne u Srbiji, onda negde drugde…