Dovijamo

KIKINDA: Svetlana Stojanović iz Kikinde, organskom proizvodnjom bavi se od 2004. godine. Na periferiji grada ima sedam velikih plastenika. Uzgaja povrće, a u manjoj meri je okrenuta proizvodnji žitarica i voća. Sertifikat za organsku proizvodnju poseduje od 2008. godine, a svih šest hektara je u organskom statusu. U razgovoru za naš portal, Svetlana iskreno priznaje da joj je poslednjih godina sve teže:

– Ne samo kao ženi u poljoprivredi i majci troje dece, nego generalno kao bilo kojoj osobi koja hoće samostalno i pošteno da radi. Sistemska podrška države ne da ne postoji, ona nestaje. Mi u poljoprivredi smo postali poput nomada i hipika. Snalazimo se i dovijamo gore neko ikad. U poslednje dve godine sam ostala bez tri plastenika. Ne mogu da izvučem reklamaciju. Nekome u ovoj državi je dozvoljeno da, bez obzira na račun i deklaraciju koju sam dobila, neće da reklamira foliju koja je pukla. Sve što zaradim odlazi na plaćanje računa, servisiranje dva kredita, minimalna ulaganja i isplatu desetak radnica i radnika. Nemam  sada mogućnosti da od svega dignem ruke i krenem u nešto novo. Sav novac i energiju sam usmerila u ovaj posao. To jeste odličan posao. Kad bi ovde neko stavio prst na čelu, mogli bismo daleko bolje da živimo od poljoprivrede i turizma-kategorična je Svetlana.

Dizajnerka enterijera je nakon nakon završenog fakulteta u Beogradu odlučila da se posveti proizvodnji zdrave hrane. Priznaje da je presudan  bio trenutak zasnivanja porodice:

-Mene je kao zdravu osobu oformila seoska sredina. Srećom, pa sam imala babe i dede na selu. Kontakt sa prirodom i onim iskonskim više mi je značio od škole i fakulteta. Zauzela sam čvrst kurs. Ljudi me prepoznaju u Kikindi, Beogradu, pa i u celoj Srbiji. Organsku hranu, u najvećoj meri, plasiram  na beogradsko tržište. Nema puno ljudi koji se bave organskom proizvodnjom, a opet nas je više nego što je to bilo ranije. Skoro sam upoznala čoveka koji je došao iz Kanade. Ovde je kupio kuću i nekoliko jutara zemlje. Posejao je žitarice, onako za svoju dušu. To me je jako obradovalo- priznaje Svetlana. Osvrnula se na sistem sertifikacije i pojasnila zašto ne poseduje robnu marku:

-Sistem sertifikacije jako je kompleksan. Seješ isto seme, ali se na tom parčetu zemlje to ne može zvati organskom proizvodnjom, dok ne prođu dve do tri godine. Pitanje radne snage je poseban probem. Neće više niko da bude sezonac od aprila do novembra, a da onda ode u hibernaciju. Srbija stimuliše inostrane kompanije da otvaraju nova radna mesta. Obezvređujemo našu zemlju, a od nekadašnje srednje klase pravimo sezonske radnike. Porodice nam se rasturaju jer su ljudi prinuđeni da idu u Slovačku ili Italiju. Robnu marku ne posedujem zato što je to trenutak kad treba da se proširiš, posvetiš preradi. To iziskuje puno ulaganja, a za tako nešto sada nisam finansijski sposobna- zaključuje Svetlana.